Ono što nakon puno godina pamtimo o svojim učiteljima najčešće nisu ni lekcije ni gradivo. Pamtimo ih po onome čime su nas nadahnuli, po svjetovima koje su nam pomogli otkriti, toplini kojom su zračili, po snazi i vjeri u sebe koju su u nas ulili, razgovorima koje smo vodili...

Pamtimo ih po životnim lekcijama, a ne onima iz plana i programa, zar ne?

Bilo bi divno kad bismo uvijek na kraju godine ispraćali svoje učenike opuštenim razgovorom o ljudima kakvi bi mogli postati, ciljevima do kojih bi mogli stići i navikama koje bi trebali razviti žele li postići ono o čemu sanjaju.

Što želim da mi moji učenici jednoga dana kažu?

Po čemu želim da me pamte?